O meni

Moje ime je Jasna Jasna Žmak i trenutno se nalazim u edukaciji za psihodramsku terapeutkinju pri Centru za psihodramu u Zagrebu. Psihodramom se bavim zadnjih nekoliko godina, a moj “glavni” posao je u kulturnom polju – radim kao spisateljica i dramaturginja te profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Iza mene je velik broj radionica na temu pisanja, dramaturgije i feminističke kritike. Kao feministkinji, pitanje ženskih prava iznimno mi je bitno i zato sam kreirala One stvari kao platformu za direktan, praktični rad na tim pitanjima. Objavila sam knjigu One stvari – eseji o ženskoj seksualnosti (Fraktura, 2020) u kojoj sam se ekstenzivno bavila pitanjima iz polja seksualnosti, kako iz teorijsko-povijesne, tako i iz osobne perspektive.

One stvari

Od malih nas nogu uče da moramo šutjeti o onim stvarima, kako pred sobom tako i pred drugima. Ženska je seksualnost zbog toga još uvijek često u sjeni – mnoge se žene srame govoriti o svojim tijelima, svojim intimnim željama i svojoj seksualnosti. Krajnje je vrijeme da se to promijeni.

I dok naše društvo kolektivno šuti o našim tijelima, spisateljica Jasna Jasna Žmak u zbirci eseja One stvari eksplicitno se i direktno hvata ukoštac s njima, bez cenzure, bez zadrške. Zaobilazeći u potpunosti šokantni pristup, Žmak o temama poput rodnog identiteta i seksualne orijentacije, menstruacije i masturbacije, nevinosti i seksa, mršavosti i debljine, grudi i ginekologije piše istovremeno otvoreno i nježno, kombinirajući osobna iskustva s navodima iz suvremene seksološke literature, uz nezaobilazni feministički pečat.

Dinamičnim stilom i mnoštvom primjera autorica duhovito i intrigantno piše o nizu važnih i još uvijek u javnosti nedovoljno zastupljenih tema. Prožimajući intimistički diskurs s analizom širih društvenih fenomena, Žmak nas neprestano podsjeća da je osobno uvijek političko.

One stvari postavit će čitateljicu pred izazovan zadatak da, kroz čitanje autoričinih iskustava i promišljanja, razmisli o svome tijelu, o stvarima koje je navikla skrivati od svoje okoline, pa čak i od sebe same. Ovi jednostavni i pristupačni tekstovi Jasne Jasne Žmak pokreću malu revoluciju – oslobađaju nas kompleksa i strahova vezanih uz seksualnost. Autorica nam njima poručuje da seksualnost nikada nije jednostavna, ali da definitivno nije ni sramotna.

Odabrani tekstovi

O čemu govorimo kad ne govorimo o menstruaciji

Iako je menstruacija biološka činjenica s kojom se većina žena, u prosjeku jednom mjesečno, susreće tijekom svoje spolne zrelosti, menstrualno je krvarenje u većini patrijarhalnog svijeta (pleonazam?) i dalje tabu tema, jedna od onih koje nije pristojno spominjati naglas, osim eventualno iza vrata ginekoloških ordinacija. Kažem eventualno jer mi je neki dan prijateljica prepričala kako ju je, u Zagrebu, u 21. stoljeću, vlastiti ginekolog pitao kakvo joj je stanje “dolje”, tako da stigmatizacija ženskih reproduktivnih organa očito perzistira i unutar pojedinih ginekoloških ordinacija. Međutim, ako se prisjetimo jednostavne biološke činjenice da bez menstruacije nema ovulacije, a bez ovulacije nema života, to se cenzuriranje pokazuje prilično paradoksalnim, pogotovo u kontekstu domaćih neokonzervativnih pokreta koje slave život, ali nekako nisu skloni i slavljenju menstruacije.

Od pipice do mufa

Nakon iscrpnog pregleda zamjenske terminologije koju žene upotrebljavaju za govorenje o vlastitom menstrualnom ciklusu kao jedini logični korak nadala se istovjetna jezična analiza vokabulara koji se u našim jezicima koristi prilikom obraćanja ženskom spolnom organu. Naravno, Muf se prethodno bavio i ovom temom pa tako tekst Vedrane Lovrinčić o ženskim genitalijama kao tamnom kontinentu predstavlja vrlo temeljit i koristan ishodišni orijentir te, osim toga, potiče na prijeko potrebnu rehabilitaciju riječi pička za koju se i ja na ovom mjestu zalažem pridružujući joj i pizdu, kontra općepoznatoj rečenici iz Markovićeve Variole vere prema kojoj je jedno ženski spolni organ, a drugo tek karakterna osobina.

Doba nevinosti

Prvi sam se put ševila s dvadeset i pet godina i toga me užasno dugo bilo sram.

Još uvijek pamtim situaciju u kojoj me prijatelj jednom prilikom u menzi direktno pitao jesam li još uvijek djevica. Imala sam dvadeset i jednu godinu i prvi mi se put dogodilo da me netko tako nešto pitao tako direktno. I umjesto da budem iskrena, ja sam mu samouvjereno odgovorila da nisam i mirno sam nastavila jesti svoje lazanje bolonjez. Ali iznutra sam bila prestravljena. Najviše zato jer mi je bilo jasno da me “pročitao”. Inače me, bila sam uvjerena, tako nešto ne bi ni pitao.

Svoje sam seksualno neiskustvo, naime, do tada uspješno skrivala što, istina, nije ni bilo posebno teško jer nikada nisam ni s kim o toj temi pričala, kako sam već pisala o svom tekstu o autohomofobiji. Tako da sam se, s obzirom na to da sam o tim stvarima pred drugima tako uporno šutjela, zapravo svojeg djevičanstva najviše sramila – pred samom sobom.

Girls who are boys who are girls

Sjećanja su bljeskovita, ali upečatljiva.

Učionica u osnovnoj školi, vrijeme velikog ili malog odmora, idemo u četvrti ili peti razred, imamo devet ili deset godina. Sjedim sama u klupi, okružena grupom dječaka iz razreda koji mi skandiraju: Muškardin, muškardin! Kad bih imala izbora, pravila bih se da ih ne čujem, ovako samo stoički primam njihove uvrede.

Pet godina kasnije, prvi sam razred srednje škole, s izviđačima odlazim na Jamboree, svjetski sumit izviđača u Čileu. Negdje u Santiagu, u nekom shopping centru, odlazim u ženski WC, ali čistačica mi preprječuje put i zabranjuje mi da uđem. S obzirom na to da ne govorim španjolski, treba mi neko vrijeme da shvatim da me preusmjerava u muški WC jer ne shvaća da sam cura. Bezuspješno joj na talijanskom i engleskom pokušavam objasniti da nisam dečko, ali ne uspijevam te odlazim, s punim mjehurom i suzama u očima.

Jasna ili o autohomofobiji

Godinama prije nego sam se autala, i sebi i drugima, jedna bi me cura koju sam znala preko zajedničkog prijatelja (nazovimo je Sandra) svaki put kad bismo se srele u gradu pitala: “Jasna, jesi postala lezba?”

Ja bih joj odgovorila nekom čudnom mješavinom smješka i srama, procijedila kratko neuvjerljivo “Ne” i sama sa sobom ponovo provjerila gdje se točno nalazim na spektru ljudske seksualnosti, jesam li i dalje čvrsto zacementirana na tom čudnom križanju aseksualnosti i biseksualnosti za koje sam godinama bila uvjerena da me najbolje opisuje. Odgovor koji bih samoj sebi dala bio bi, naravno, uvijek pozitivan: da, da, u teoriji sam biseksualna, u praksi aseksualna i ne, naravno da nisam lezba. Ali iz današnje perspektive jasno mi je da sve što sam zapravo bila, u teoriji i u praksi, najbolje opisuje riječ iz naslova ovog teksta. Bila sam – autohomofobna.

Odabrani intervjui

Šutnja, sram, potiskivanje, sakrivanje – tako naša kultura tretira seksualnost

Ponekad imam osjećaj da sve svi zajedno pravimo kolektivno slijepi za neke teme i to me neopisivo ljuti. Pravimo se, naprimjer, slijepi za to što mnoge žene nikad nisu doživjele orgazam, pravimo se kao da je to normalno stanje stvari. Meni je jednostavno dopizdilo da se pravim da je to normalno. Zato sam napisala knjigu.

Gloria Glam, 17.3.2020.

Moja ti’ svakako nije ‘strejt’ knjiga, ali nije ni samo ‘lezbijska’

Ali ja zbilja nisam seks tretirala kao nešto čemu treba pristupiti drugačije nego bilo kojoj drugoj temi kojom sam se bavila, pokušala sam o njemu pisati jednako iskreno i odgovorno kao i o ostalim stvarima u knjizi, jednako nježno kao što mu pristupam u stvarnosti.

Cro-L, 24.12.2015.

Moji pogledi na rod i seksualnost nisu crno-bijeli nego šareno queer

Nisam aktivistkinja u ‘tradicionalnom’ smislu te riječi, već samo ‘povremena’. Ipak, ja vjerujem da, već zbog same činjenice da sam ‘autana’ i što o tome javno govorim, to na neki način postajem, a isto vrijedi i za moje poglede na rod i seksualnost općenito, koji nisu crno-bijeli, nego šareno queer. 

T-portal, 16.12.2015.

Ženska tijela nisu samo tvornice beba, nego i tvornice užitka

Mene osobno najviše interesiraju teme vezane za žensku seksualnost, koja je i dalje obilježena brojnim tabuima, stigmatizirana, prekrivena šutnjom. S obzirom na trenutnu društveno-političku sliku svijeta, mislim da je iznimno važno raditi na tome da se žensku seksualnost prestane izjednačavati isključivo s njenim reproduktivnim aspektom i da se u javnosti napokon počne otvorenije govoriti o ženskom užitku i zadovoljstvu.

Fraktura, 21.2.2020.

Nova generacija hrvatskih feministkinja: Objavljeno šest novih knjiga šest autorica koje su do 2018. radile na portalu Muf

Mene veseli sloboda. Javno progovaranje o masturbaciji i nevinosti, outanju i homofobiji, i sve to iz osobne perspektive, za mene je bio čin oslobađanja i sloboda koju sam time stekla je neprocjenjiva.

Jutarnji list, 25.4.2020.